VOŽNJA U BLIZINU GOSPODINOVU

Dok sam bila maleno dijete, imala sam tu milost koju ne znam objasniti, osim da mi je dobri Bog uvijek bio blizu. U našu obitelj navraćali su bogoslovi, mladići koji su se pripremali za svećenstvo.

Jednom zgodom srela sam jednog od njih, koji mi je kasnije postao dragi prijatelj, na tramvajskoj stanici. Čekali smo isti broj. Vraćala sam se iz kupovine, imala sam na leđima ruksak i nekoliko vrećica u rukama. On mi je bez riječi uzeo vrećice, a i ruksak bi da mu nisam odmahivanjem glave signalizirala da nije potrebno. Kad smo ušli u tramvaj, bilo je puno praznih sjedišta.

„Sjedni“, rekao je.
Poslušala sam ga.

On je ostao stajati. Jedno smo se vrijeme tako vozili izmjenjujući riječi prijateljskoga razgovora kakav se već može voditi između bogoslova i osnovnoškolskog djevojčeta. Potvrdila sam mu da redovito idem na misu, da pomažem mami kad zatreba, da ne gnjavim previše braću i sestricu, da sam pristojna u školi trudeći se biti što bolja učenica (iako to uvijek nije lako), ali i da ne izostavljam večernje molitve, osobito Majčici i anđelu čuvaru. Radosno me slušao. Ipak, mene je sve vrijeme nešto iznutra kopkalo.

„Dobro, zašto ti ne sjedneš?“ odjednom izbacim iz duše.
„Tako sam bliže Gospodinu.“

Ustala sam. I dalje sam bila za dvije glava niža od njega, ali kao da mi je tko podario visinu diva. Tijelo mi je bilo umorno, ali motivacija jača. Bogoslov je, kimnuvši glavom na moje ustajanje, svojim radosnim osmijehom osvijetlio poluprazan tramvaj.

Na stolcima su do kraja moje vožnje sjedili ruksak i vrećice. Njima je ipak manje bitno biti blizu Gospodinu.