Dragi moji prijatelji,
željela bih vam ispričati jednu lijepu božićnu priču. Istinitu. Moju.
Iako se ona dogodila davno dok sam bila malena, vjerujem da će i vas dirnuti moja sjećanja.
Postoje tako uspomene koje iskre cijeli život i pomažu nam da živimo svoj križ.
Kolika je radost zaista shvatiti da je Nebo već na zemlji jer Bog je s nama, novorođenče Emanuel povijen u pelenice i položen u jaslice!
Tu je i Njegova Majka, preljubljena Kraljica Neba i Zemlje, naša Gospa! Ona je naša Majka koja nas toliko voli da kad bismo to mogli shvatiti, plakali bismo (svi) od radosti!
Tu, u oskudnoj tavanskoj sobici počinju moja prva sjećanja. Tu počinje moja priča.
Badnja je večer napunila malu sobu na tavanu plavičastim nebeskim svjetlom i cijeli se prostor odjednom ispunio mirisom tamjana i ruža. Osjećao se takav mir koji može biti jedino od Boga. Bila sam vrlo malena, ali svega se sjećam još i danas.
Ne mogu točno odrediti koju sam dob tada dotaknula, ali bila je to ona dob za koju kažu da se čovjek ne može sjetiti što je bilo. A ja se, vidite, ipak toga sjećam! Sebe i svega što bijaše. Bila sam mala beba u dugim plavim čarapicama i s bijelom košuljicom posutom žutim zvijezdama.
U sobi je bilo mračno jer spuštala se večer i samo malo svjetlo virkalo je kroz vrata koja su bila pritvorena, a dolazilo je iz kuhinje gdje je moja mama slikala. Činila je to temperama u boji i akvarelom. Nikada se nije koristila gotovom crnom i smeđom u svom umjetničkom stvaranju, valeri sjena i obrisa stvarali su se kreativnim miješanjem koje bi zaustavljalo vrijeme, sve dok ne bi bila donekle zadovoljna u skladu sa svojom unutarnjom slikom koju je nastojala prenijeti na karton ili papir.
Bili su to pejzaži s rijekom Savom koja se činila tako živom i stvarnom. Mamine boje bile su čudesne u njezinim rukama dok je s kistom plesala po kartonu na kojem je slikala.
Modrozelena Sava izlijevala se iz doline nasipa. Brza, snažna i mutna; tako strašna i tako silna; ljudima neshvatljiva, ali ne i Bogu kojemu je sve moguće.
Ta je zelena rijeka nosila vrijeme moga djetinjstva pa i sjećanja na mamine ruke išarane paletom akvarelnih boja i tempera.
Tim istim rukama koje su upravljale boje i kist, nastajale su žive slike koje su se micale i kretale, šuškale i pjevale, mirisale i kapale...
Majka je bila nadahnuta slikarica koja je mnogo ljubila, zato je i mnogo plakala.
Možda je miris majčinih sanja utkanih u te žive slike i oblikovao svijet u kojem je sve bilo u lijepome, u umirujućemu skladu, možda je njezino žalosno srce tješilo jato kosova u ranu jesen dok su cvrkutali tako radosno prkoseći njezinim suzama koje su kapale po slikama i miješale se s bojama s njezinih kistova dok je razmišljala o Božjoj ljepoti i snazi beskonačne ljubavi u koju je htjela jednom doći.
Te večeri, znala sam da je nešto posebno u toj noći koja se spajala sa zvijezdom repaticom obasjavajući cijeli put mog malog života koji je polako dodirivao vječnost svojim čežnjama za Nebom, nježno, nježno, kao što je nježno čeznula i moja majka koja mi je o Nebu toliko puta nadahnuto pričala.
Stajala sam u krevetiću s ogradicom i čvrsto sam se držala za stupiće
koji su me čuvali da ne ispadnem sa svoga ležaja. Žute zvijezde s moje bijele košuljice i plave čarapice navirivale su se između drvenih linija ogradice prema omiljenoj točki mog djetinjeg vidokruga. Sigurna sam da sam često pružala ručice prema njoj.
Umjetnica i slikarica, moja draga mama, uredila je Gospin oltar tako lijepo da je božićna noć bila upravo neizrecivo divna dok sam gledala iz kreveta njezin kip... Ali to nije bio kip! Bila je to prava mala živa žena, ženica.
Smiješila mi se tako ljupko da sam se zaljubila u njezinu ljepotu i dobrotu. Gledala sam je i ona je gledala mene! Ja malena, tiho sam joj šaptala prve molitvice slave: znala sam da je to Majka Božja iako sam bila tako malo dijete! Znala sam sve!
O Majka Božice, tako sam Majku Božju zvala svojim dječjim jezikom, kako si lijepa! Kako si lijepa! Majka Božice, ostani sa mnom zauvijek! Ne smijem zaspati, ne smijem!
Bila sam djetešce, odjeveno u bijelu košuljicu s naslikanim žutim zvijezdama i plave duge čarapice, koje se čvrsto držalo za stupiće ograde svog krevetića i koje nije željelo da se taj trenutak prekine. Bila sam tako odlučna i tako sam se čvrsto držala hoteći pobijediti noć, a Ona je bila tako lijepa, tako ljupka, tako predivna, Majka Božica! Ne smijem zaspati, ne, ne, ne! Ne želim zaspati! Želim je zauvijek gledati.. kako si lijepa, Majka Božice!
A tada... svjetlo je probudilo sve obrise i predmete koji su prospavali noć. Granulo je božićno sunce unijevši u tavansku sobicu novo jutro i novi dan koji mi je nježno dotaknuo otežale vjeđe. Odjednom se trgnuh, otvorih širom svoje modre oči i shvatih... oh ne, zaspala sam.
Mama me uzela iz krevetića i odnijela do Gospina kipa koji sam noćas tako s čežnjom gledala, diveći se živoj ženici.
Ne, to više nije bila živa ženica, to je bio kip Gospice...
Jesam li se rastužila?
Lijep je Gospin kip, lijep je oltar koji su uresile kreativne ruke majke slikarice, ali sada više nema one osobe koja mi je na jučerašnju badnju večer došla u pohode.
Mama me držala u naručju, nešto je nježno pjevušila, a ja sam gledala kip i osjećala sam istodobno i radost majčine nježne pjesme i blagu tugu zbog neprisuća žive ženice.
A opet, bilo je u svemu tome nečega toliko utješnoga zbog čega se zaboravlja svaka oskudica i lakše podnosi svaki križ, čak i onaj kojega može biti svjesno maleno dijete kakvom bijah tog trenutka u majčinu naručju.
Moja Majka Božica! Njezine su me oči gledale iz kipa i znala sam!
Ona će ponovo doći u moje dane, kad budem tugovala zbog smrti svoje mame čija će se modrozelena rijeka izliti zbog suza koje su se miješale s bojama što su ih isplakali njezini kistovi.
Ta Sava i danas teče u mojim sjećanjima, na tu Badnju noć i prekrasnu ženicu koja me sada zajedno s mojom mamom u Nebu drži za ruke da ne padnem na oštro kamenje.
Sitna Gospica, malena, a najveća, Majka Božica neporecivo diše na oltaru moga srca što kuca u ritmu cvrkuta kosova u ranu jesen i pruža mi utjehu u boli mojih uspomena i križeva koji me tek čekaju.